Šta je political interplay

by cpes.org.rs

Postavke tradicionalne doktrine o odvojenosti spoljne politike od unutrašnje, savremena praksa međunarodnih odnosa je relativizovala i locirala uglavnom u format snažnih i ekonomski visoko razvijenih država koje projektuju ili znatno utiču na odnose na međunarodnoj sceni.

Postavke tradicionalne doktrine o odvojenosti spoljne politike od unutrašnje, savremena praksa međunarodnih odnosa je relativizovala i locirala uglavnom u format snažnih i ekonomski visoko razvijenih država koje projektuju ili znatno utiču na odnose na međunarodnoj sceni.

Srbiju i zemlje u neposrednom Zapadnobalkanskom okruženju – Severnu Makedoniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku – karakteriše grupa zajedničkih odrednica koje  opredeljuju model njihovih međusobnih odnosa na regionalnom i na širem planu, dominantno kao unutrašnji politički razlog iskazan kao spoljnopolitički stav. Iako ne podjednako i u istoj meri, sve zemlje u regionu su opterećene ratnim nasleđem, spornim ili međunarodno osporenim granicama, nerešenim imovinskim i ekonomskim pitanjima, problemom sukcesije, manjinskim kategorijama stanovništva sa neuređenim statusom, što u međusobnom opštenju odvajanje unutrašnje od spoljne politike čini praktično neizvodivim. Teško postizanje ili izostanak konsenzusa o bitnim strategijama i definisanju razvojnih i dugoročnih ciljeva unutrašnje i spoljne politike u zemljama regiona, otvara put za manje-više direktno mešanje i uplitanje stranih ili međunarodnih aktera u unutrašnju politiku i određenje stava zemalja u regionu prema susedima.

Konsolidovana spoljnopolitička pozicija bilo koje zemlje podrazumeva shvatanje da realan položaj u sistemu međunarodne strukture –integracije ili drugačije asocijacije – zavisi od ekonomske moći, vladavine prava, socijalnih statusa stanovništva, stepena i oblika demokratskog upravljanja razvojem. Spoljna politika i spoljnopolitički ciljevi su na taj način u direktnoj zavisnosti od unutrašnje politike, pa i podređeni unutrašnjoj politici radi ostvarenja njenih ciljeva.

Srbija i zemlje Zapadnog Balkana imaju demokratski izabrane režime, a zajednički nazivnik je opredeljenje za integraciju u EU, što bi bar hipotetički trebalo da podstakne i olakša rešavanje svih otvorenih pitanja i unapredi međusobne odnose u partnerskom nastojanju. Optimistički pristup smelije analize mogao bi čak markirati takav spoljnopolitički manevar kao moguć izlaz Balkana iz hronično kriznog ambijenta. U tom ambijentu postavlja se i hipoteza o tome da li je proces integrisanja zemalja u Evropsku uniju cilj aspiranata, ili –naročito u slučaju Bosne i Hercegovine – metod uređenja i način za definisanje oblika ustavnog ustrojstva države ili državne zajednice.

Izveštaji i strategija EU foruma iz 2018. godine postavljaju na horizont 2025. godinu kao mogući datum stupanja u članstvo frontrunner-a iz regiona Zapadnog Balkana.

Aktuelni odnosi unutar kruga zemalja članica EU demonstriraju da je u politici proširenja na snazi proces bilateralizacije – interes zemalja članica pojedinačno postaje dominantan i slabi ili relativizuje  dominaciju zajedničkog interesa (svaka zemlja članica je još uvek i veto player). Zemlja aspirant ili kandidat u svojoj spoljnopolitičkoj operativi prinuđena je da intenzivnije pregovara sa zemljom članicom koja pokazuje višu tačku otpora prijemu, nego Evropska komisija. Drugi vid bilateralizacije upućuje zemlje članice na bilateralno rešavanje svih iritanata ili otvorenih problema sa susedima ili drugim članicama kao prethodno pitanje prije dodele kandidatskog ili statusa punopravne članice.

Razvoj spoljnopolitičke strategije u tom svetlu za Srbiju i susede koji su u procesu integrisanja, time je opredeljen u dva pravca: a) nastupom prema EU i pojedinačno prema ključnim zemljama članicama, i b) delovanjem prema ili zajedničkim istovremenim delovanjem sa ključnim akterima na unutrašnjem političkom planu.

Razumevanje da je u uzajamno jednako važnom interesu svake zemlje u regionu bilateralno rešenje otvorenih pitanja, istovremeno legitimiše regionalne aktere kao kvalifikovane partnere koji imaju sposobnost upravljanja procesima integrisanja bez intervencije ili uvođenja stranog aktera.

Regionalna saradnja je i formalnopravna obaveza Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije, normirana odredbama Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

Ipak, unutrašnjepolitički razlog često je manje na pravcu integracijskog. Raspadom bivše Jugoslavije, Srbija je uz „tradicionalne“ ili stare susede dobila i nove, izvedene iz nekadašnje zajedničke države. Duhoviti analitičar se poslužio metaforičkom slikom o odnosima sa „unutrašnjim strancem“ ili sa „intimnim tuđinom“ čime se ilustruje zapadnobalkanski interplay.

 Semantičko značenje reči interplay jednako je složeno koliko i metaforička upotreba izraza political interplay u opisu zapadnobalkanskog političkog ambijenta. Ako je stvarnost odnosa između Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije hronično lakše objasniti, nego razumeti – onda u istom okviru i manir njihovog političkog interplay-a možemo objasniti, ali ne uvek i sasvim razumeti…

  • Semantički, reč interplay se najčešće prevodi kao uzajamno delovanje ili reciprocitet;

  • Metaforički, polje značenja reči se prevodi u znatno širem smislu kao nadmudrivanje, nadigravanje, podmetanje;

  • U nenormativnom pogrdnom žargonu, sinonimi reči interplay se prevode kao varanje (prevesti nekog žednog preko vode, nasamariti, zakinuti, doskočiti, nasankati…). Sinonimi u argotizmima ove reči su krajnje vulgarni, ali sa značenjima navedenim u prethodnim rečenicama;

  • U političkom žargonu, reč interplay ima značenje metoda političkog postupanja i delovanja;

  • Politički interplay na Zapadnom Balkanu ima značenje političkog stava kojim se odnosi ključnih aktera odvijaju korišćenjem metoda interplay na unutrašnjem planu u svakoj posmatranoj državi, ali i na planu spoljnopolitičkog stava i delovanja prema susedima i drugim zemljama u regionu, kao i prema integracijama u EU. „Endemski” interplay postao je cilj samom sebi, a služi kao pouzdan metod da se u krugu posmatranih zemalja ne dogodi ni onaj napredak koji je, u stvari, sasvim moguć i potreban. Ključne reči tog metoda su: Nećemo ni ono što možemo, a kamoli ono što znamo da nikako ne možemo.

Za potrebe ovog projekta, izraz political interplay može da se prevede i kao eufemizam politička vrteška.