Pitanja bezbednosti i odbrane obuhvataju široku oblast i dotiču različite teme od kojih zavisi stabilnost i održivost pojedinih država. Očuvanje bezbednosti je po definiciji uvek otvoreno pitanje, a bezbednosni rizici nikada ne mogu biti sasvim eliminisani. To se posebno odnosi na region u kome nije do kraja sprovedena puna stabilizacija nakon nasilnog i krvavog raspada Jugoslavije, imajući u vidu nerešena pitanja funkcionisanja pojedinih država (BiH), otvoreno pitanje statusa Kosova, granična pitanja, kao i druge teme povezane sa postkonfliktnim pitanjima.

Govoreći uopšteno o bezbednosti na Zapadnom Balkanu, moramo primetiti da je ovaj region, uključujući i Hrvatsku, postigao zavidno stanje stabilnosti i bezbednosti u odnosu na raniji period, a posebno u odnosu na poslednju deceniju prošlog veka. Poslednji oružani sukob na Balkanu, internog karaktera i manjeg obima (pobuna) desio se u Severnoj Makedoniji 2001. godine. U periodu 2009–2017. u NATO su se uključile Hrvatska (2009), Crna Gora i Albanija (2017), dok je Severna Makedonija postala članica 2020. godine. Ulaskom Makedonije u NATO, izvan ove vojne odbrambene organizacije ostale su samo Srbija i BiH. S druge strane, ne može se reći da je region Zapadnog Balkana prevazišao podele i duhove prošlosti i da je ostvarena potpuna i dugoročna stabilnost.

Potencijalnu nestabilnost Zapadnog Balkana uzrokuje kombinacija strukturnih slabosti, poput postojanja niza siromašnih društava i slabih državnih institucija, i nedovršenog procesa ekonomske i političke transformacije regiona, koji je samo delimično integrisan u evroatlantske institucije (NATO i Evropsku uniju), a koji je istovremeno izložen raznovrsnim vanevropskim uticajima, pretežno onim sa istoka. Tu se, pre svega, misli na nove međunarodne pretnje i rizike, uključujući hibridne pretnje, krize u okruženju i njihove efekte na region, dinamiku evropskih integracija, transatlantske odnose, kao i uticaj spoljnih sila – Rusije, Kine i Turske.